Hrvatska je izrazito potrošačka zemlja čije se gospodarstvo temelji na potrošnji. Kako je proizvodnja slaba odnosno nikakva, uvozi se skoro sve. Jedino što se ne uvozi su rijetki prehrambeni proizvodi.
Takva ekonomija je dobro došla Europskoj uniji jer će se stvoriti novo tržište za nešto slabije članice EU koje do sada nisu značajno bile prisutne na hrvatskom tržištu.
Na žalost, nepovoljna ekonomska situacija Vladu HR još uvijek nije navela na planove za razvoj proizvodnje. Proizvodnje koja je motor razvoja svake zemlje.
Potpisivanjem predpristupnih ugovora Hrvatska se obavezala na puno toga. Mnogo toga će nam tek doći na naplati ali isto tako svakodnevno se može vidjeti koliko ustupaka Hrvatska mora raditi da bi umilila susjednu Sloveniju ali i Italiju za lakši put prema EU.
Prema dostupnim podacima, Hrvatska je predala zahtjev za članstvo 21. veljače 2003. godine. Navodi se da je pristupanje Europskoj uniji glavni cilj hrvatske vanjske politike. Na žalost, pristupanje Europskoj uniji nije postao samo cilj vanjske politike, pristupanje je postalo skoro opsesija hrvatskih političara koji kao da se natječu tko će uvesti Hrvatsku u EU.
U toj želji potpuno su zapostavili punu, puno bitnije stvari, a to gospodarstvo i ekonomski razvitak zemlje.
Odmah na početku Danska i Velika Britanija ne preuzimaju euro kao domicilnu valutu dok Švedska neprihvaćanje eura rješava na dva referenduma. Koliko je to bio razborit potez pokazati će vrijeme i to vrlo brzo.
1. siječnja 1999. godine je prihvaćena, a 1. siječnja 2002. godine u 12 zemalja članica Europske unije uvedena je nova valuta - Euro.
Kako je u Hrvatskoj druga valuta bila njemačka marka, tako je sada došlo do procesa zamjene u eure. Tu se moglo vidjeti da se nešto počelo kotrljati.
Počeci Europske unije sežu dosta daleko u prošlost ali za Hrvatsku je u stvari počelo sa 1.1.1999. odnosno 1.1.2002. godine.